Saznanje da imaš tumor je najgora istina koja ti se može dogoditi. To je pad u duboki ponor očaja, tuge i milijun pitanja. Ali…. Nema vremena i mjesta za očajavanje. Glavu gore,  započneš borbu s tako opakom bolesti i ideš prema POBJEDI!

Postaješ uporna, pozitivna, promijeniš način života i posložiš prioritete u životu. Pozitiva i pobjeda te opake bolesti donosi bolji način života i zadovoljstvo. Ali i oprez koji nikada ne prestaje. Prevencija, kontrole i oprez su nova prilika za život koji čovjeku daje nadu da je zauvijek pobijedio opaku bolest i da je s tim gotovo.

Nakon saznanja da si jedna od žena oboljela od raka je strašna. U tim trenutcima snagu koju trebaš više od ičega za borbu s tom zloćudnom bolesti ti daje obitelj. Obitelj ti daje i pozitivu koja je itekako potrebna u tim trenutcima.

Obitelj, pozitiva, redovita kontrola daju nadu i sigurnost za daljnji život i sigurnu budućnost. Nekoliko dana prije mog 29-tog rođendana saznala sam da imam karcinom maternice. Nastao je muk, šok, suze i pitanje – što sad? Izgubiš se u tim trenutcima i ne znaš što i kako dalje. Kako to reći obitelji – mužu i maloj djeci, majci i ocu.

Nekako se sabereš – pa ne može moj život sad završiti, imam djecu od 6 i 3 godine, oni me trebaju. Ne mogu i neću pokleknuti. Moram se boriti kako god znam i umijem. Moja obitelj mi je bila najveća podrška i snaga u borbi u kojoj su izgledi da preživim bili minimalni.

Ali….moja odlučnost uz pomoć doktora i Boga spasila je moj život. I evo me, tu sam s Vama. Promijenila sam životne navike, nedjeljom više nisam radila i posvetila sam taj dan nedjeljnoj misi i obitelji. Zahvalna sam za svaki novi dan.

Uvijek kada sam čula da je nekome dijagnosticiran karcinom pitala sam se zašto Bože? Poznatom ili nepoznatom. Bilo mi je teško. Bila sam tužna. Nalazila bih načina da pomognem. Osjećala sam se kao stopljena sa osobom i borila se naći izlaz, ako sam mogla. Početkom proljeća ove godine, u razgovoru s kolegicom saznajem opet za dva „ZLA“ kod mojih dviju kolegica. Srce krvari…duša plače…Riječima tješim, humorom tješim i pokušavam nasmijati, a sama plačem.

A onda dolazi početak ljeta…doznajem svoju dijagnozu….karcinom!!! Šok, nevjerica… i onda počinje borba, operacija, strah, ostajem bez jednog organa. Oporavak je težak i psihički i fizički. I još traje…. ALI NE DAM SE!!!!

Toga dana…ušla sam u ambulantu, uplašena ali u nadi da neću čuti ono što nitko ne želi čuti. Doktor je sjedio nasuprot mene, gledao u nalaz, pa u mene. Vidio je da sam uplašena pa je tiho rekao bit će dobro, botir ćemo se skupa“. Skamenila sam se, prestala sam disati. Nikakva reakcija, jednostavno tog trena kao da nisam postojala, kao da je film u kome sam ja glavna uloga stao.

Istrčala sam iz ambulante, iz bolnice. U glavi su mi zvonile riječi doktora. Našla sam se na ulici, kao izgubljena. Plakala sam ni sama ne znam koliko dugo. Kroz glavu mi je prolazilo pitanje: kako ću reći svojoj obitelji? Kako će se oni nositi s tim? Što ako ovu bitku izgubim?

Dugo sam tako stajala naslonjena na zid bolnice, a onda mi je prišla žena sa maramom na glavi, širokog osmjeha i radosnim sjajem u očima i rekla: „znam da Vam je teško ali ne odustajte“. Rekavši mi to ušla je u bolnicu. Nisam je više srela, ali ju nosim u srcu.

Suze su prestale a rečenicu koja me je bacila u očaj zamijenila je rečenica „znam da Vam je teško, ali ne odustajte“. Kao probuđena, dobila sam snagu, usudim se reći nadljudsku snagu za borbu, za život, za moju obitelj koja je bila hrabra i pozitivna. Hvala dragom Bogu, bitku sam dobila. Nadam se i trudim da i ja jednom rečenicom mogu „probuditi“ one koji su uplašeni!

Podmukli ubojica!

O kako bi voljela da se ne moram prisjetiti i vraćati u prošlost, iako je ona i sada uz mene. Vrativši se iz bolnice s plućnog odjela nakon 6 tjedana zatekao me nalaz mamografije – pisalo je da moram na ultrazvuk dojke jer liječnik sumnja na rak dojke na desnoj strani. Na ultrazvuku je nalaz potvrđen, što je za mene bilo prestrašno.

Šok koji me je paralizirao i ledio krv u žilama me blokirao. Život mi se u trenu promjenio za 360 stupnjeva. Hodala sam i živjela kao zombi. Pokretale su me uputnice moje liječnice. Tražila je da idem na Institut za tumore. Pregledi su se nizali i gledajući ljude oko sebe shvatila sam što me čeka. Otežavajuća okolnost je bila ta što sam sve to obavljala javnim prijevozom. Operacije su prošle kao u snu, bile su dvije. Sve tegobe i bolove trpjela sam ne žaleći se jer sam vidjela malu djecu kroz što prolaze a nisu još dobro udahnula zrak. Svakodnevni život sveo se na životarenje.

Nisam smjela dići više od 2 kg, kada sam kuhala služila sam se lijevo rukom, a peglati ne dulje od pola sata. Pospremanje stana obavljala sam u periodima kada sam skupila fizičke snage. Bila sam sama, a u tim trenutcima pomoć i razumijevanje obitelji vrlo je važna. Ali moj sin i snaha nisu se udostojili posjetiti me u bolnici, a kamoli da mi pomognu. Svu snagu crpila sam molitvom obraćajući se mom Ocu nebeskom, mom spasitelju Isusu i zagovoru Majke Božje.

Uspone i padove ne želim objašnjavati. Muke i boli koje sam prošla zna dragi Bog i ja i osobe koje su prošle taj put. I danas sam pod nadzorom liječnika jer su mi tumorski markeri povišeni još od operacije. Nikako da se stabiliziraju. Stalno sam u strahu od recidiva. Lijekovi koje moram piti po preporuci kirurga su mi uništili zglobove. To sam saznala od jedne drage mlade liječnice na posljednjoj kontroli i ona mi je tu terapiju ukinula.

Učimo mlade da nisu besčutni, da poštuju svoje roditelje, djedove i bake. I molimo se da nikoga više ne zadesi to zlo. Iako sam prošla težak i ružan put kroz ovih pet godina, hvala dragom Bogu još sam živa, još sam tu. Život je lijep.

Moja priča se možda razlikuje od drugih. Kada sam osjetila promjenu u lijevoj dojci pomislila sam  da je to neka upala i da će proći. Međutim, raslo je i bilo sve veće. Krenula sam na pregled i nakon punkcije stiže nalaz s dijagnozom carcinom mammae sin. Nisam bila iznenađena niti uplašena. Sama sebi sam rekla: sada stvarno moraš ići riješiti problem. Samu sebe sam uvjerila da je to problem, a nikada nisam pomislila da je to bolest. Uputila sam se na Kliniku za tumore bez naručivanja, poznanstava i bilo kakve veze i preporuke. Hodnik je bio pun pacijenata, na šalteru gužva. Smireno sam čekala. Došla sam ne red i ulazim u ordinaciju bez straha, panike i s osmjehom. Počinje razgovor s doktorom, pažljivo slušam svjesna da moram sve dobro ispitati.

Prve jako važne riječi za mene bile su „znate, ja Vam moram reći – mi najprije pokušavamo kemoterapijama, a zatim se ide na operativni zahvat“. Prostrujalo mi je kroz glavu „ja Vam moram reći“. Za mene je to bilo dovoljno za razmišljanje. Pomislila sam – morate mi reći a ja ne moram prihvatiti. Pogledala sam ga u oči i zamolila da bude iskren i da mi kaže što dobivam, a što gubim ako odbijem kemoterapije. Odgovor je bio „apsolutno ništa, u tom slučaju moramo odstraniti cijelu dojku“. Na trenutak sam zastala a potom se nasmiješila i rekla – odluka je pala. Dolazim na operaciju, ne želim više nikakve punkcije, odstranite i pošaljite na patologiju.

I dalje sam se šalila na svoj račun, nisam ni u jednom trenutku mijenjala raspoloženje. Na kraju mi je rekao: „Vi se stvarno ne morate bojati – nećete umrijeti“. U nalazu mi je pisalo – pacijentica u jako dobrom psihičkom stanju.

Kod kuće sam čekala poziv za operaciju dva mjeseca. Radila sam i okupirala se poslovnima tako da nisam razmišljala niti padala u depresiju. Kada je došao taj dan, smirena i bez straha stigla sam u bolnicu. Bila sam toliko stabilna da ni samu sebe nisam prepoznala. Drugo jutro u 08,00 sati idem u operacionu salu, u 11,00 sati se javljam kući da je sve u redu i sve je prošlo dobro. Sretna što to čujem dižem se i odlazim na toalet. Bolove nisam imala tako da sam odbila i tablete za bolove. Za četiri dana sam došla kući, nisam ležala jer ja nisam bolesna, ja sam samo riješila jedan problem.

Došao je nalaz, nema tumorskih stanica, znači nema kemoterapija niti zračenja. Za dva i pol mjeseca već sam se penjala po voćkama i obrezivala ih. Danas sam u mirovini i uživam u svakom danu, a posebno kad sam sa unucima zbog kojih sam imala svu snagu i želju za što bržim oporavkom. Zahvalna sam doktoru koji mi je kroz razgovor pružio toliko povjerenje da sam bez imalo straha krenula riješiti svoj problem. Nedostatak dojke više ne osjetim, toliko sam se navikla da mi je to najmanji problem.

Moja poruka dragim ženama: Ako Vas snađe nešto slično, slušajte svoje tijelo, razgovarajte i pitajte doktora sve što Vas zanima jer to je Vaše pravo. Najvažnije – ne klonite duhom i nadajte se samo najboljem. Psiha je jako važna kod svake dijagnoze. Ako osjetite tjeskobu pustite si glazbu, slušajte ono što volite i budite vesele.

Sutra je  novi dan.

MOJA BORBA

Moja borba s opakom bolešću kreće prije četiri godine. Dobivši nalaz svijet mi se okreće naopačke. Dijagnosticiran mi je rak debelog crijeva i metastaze. Počinje borba prvo u Pakracu, zatim u Zagrebu. Na prvoj operaciji dobivam stomu i to jako teško prihvaćam. Počinju kemoterapije i zračenja. Vidno iscrpljen od svega idem naprijed teško. Hvala Bogu sve se suzbilo i prestalo širiti. Dosta se okrećem vjeri. Utjehu i pomoć mi pruža supruga kojoj sam vječno zahvalan te ostali voljeni koji su bili uz mene.

Najgore mi je bilo gledati dječicu jer sam si postavljao tisuću pitanja – da li ću vidjeti kako rastu. Srce mi se kidalo noćima, nisam spavao samo sam razmišljao o svemu. Završio sam na drugoj operaciji i jedva ostao živ. Nakon toga sam se dugo oporavljao. Nekako izvukao. Treća operacija je bila skidanje stome. I molitva Bogu da tako ostane.

Nakon toga slijede mnogobrojne kontrole – hvala Bogu za sada je sve u redu. Molim dragog Boga da tako i ostane jer ovo je moj novi život. Idem punim plućima naprijed jer ne znam što se čeka sutra. Nadam se da me čeka dobro i da sam zaslužio da još budem na ovom svijetu kao voljeni otac i suprug. Puno mojih prijatelje je izgubilo ovu bitku nisu izdržali i vijest o njihovoj smrti mi teško pada. Idem dalje u nadi boljega sutra, uz podršku svojih.

Hrabro naprijed.